Church of St. George

I tako .........CRKVA (V) ,- iz kronike Ostojići
Možda bi ovoj Serdarskoj Crkvi više pristajalo da se zove hram ili katedrala ali ostade kako se i prije zvala, - crkva, ogradili su je sa svih strana i postavili kapije, Zaviša jeste ruku duboko zavukao u kesu ali isplatilo se, nadvila se nad Kotarskim poljem kao orao, onako serdarski.
Država je crkvu i stari dio groblja kao spomenik kulture stavila pod svoju zaštitu i pomogla je u obnovi a najviše učini vjerni narod gornjebiljanski sa svih kontinenata okrećući se crkvi i prikupljanjem pomoći. Učinio je koliko je ko mogao i vratio se sjaj iz vremena serdara. Ikone kao neprocjenjivo blago nisu vraćene, parohijani su platili i izrađene su nove i postavljene na rekonstruisani oltar. Služba se vrši u novim okolnostima, mogućnostima i potrebama, narod je svjestan toga ali od svega je najvažnije da „crkva živi“ jer onda i narod živi.
Službu su opsluživali zvonari brineći se o tehničkim pitanjima a znali su i „sasluživati“ popu, u posljenjih stotinjak godina nije ih se puno promenilo,- Dane Ivaniš, ćaća Savin, Petar Miljević, Luka Badžoka i Dojčilo Badžoka. Ove ljude narod je poštovao i uvažavao njihovu brigu o službi i crkvi, oni su to vršili ne za neku platu, više onako iz ljudske potrebe. Davao im je pop dio od priloga crkvi a koristili su za košenje i dvije crkvene livade koje su jedino ostale od sve crkvene imovine koju je darivao crkvi Serdar Zaviša, a darivana je serdarski i carski, što njiva što livada, što ograda i vrtova a što vinograda i sve je to bilo „tavulano“ u katastarskim knjigama još od mletačkog vremena. Bila je to najbogatija crkva u Kotarima i sve je pokradeno, ili će biti da neko ima kupoprodajni ugovor o kupovini nepokretnosti zaključen sa crkvom, to bi bio dokumenat vredan kao biser, o njemu bi se na svim pravnim fakultetima u svijetu držala predavanja i možda bi se proglasio svjetskim čudom. Ipak će biti bliže istini da su u ono vreme „mangupi iz naših redova“ prepravljali vlasništvo nad crkvenom imovinom u katastarskim knjigama na osnovu izmišljenih ugovora o obrađivanju „od pamtivjeka“ ili izjavama istih takvih „mangupa svjedoka iz naših redoava“. A ni popovi se nisu baš pretrgli ni u čuvanju ni o vraćanju te imovine, osim popa Đure Skočić u vreme kad je u Šibeniku bio vladika Stefan, negdje 1960-ih godina.
Mi Ostojići, i „ovi gazdići“ i „ovi Nikšini“ ovo nikako ne možemo staviti ad akta iz dosta razloga, najvažniji je jer smo dušom vezani za crkvu, jer smo učestvovali i u obnovi i gradnji sa Serdarom Zavišom i uvjek pomagali kad smo mogli i kad je trebalo. Bili smo međaši sa crkvenom imovinom, i pazili smo crkveno kao i svoje, nismo nikad brazdu preorali, potkresivanjem redine zauzimali njezino, izmicali kamene međaše, utabali put preko njezinih njiva i u svom posjedu nemamo ni stopu zemlje koja je pripadala crkvi........ Bog nam je svjedok.